U martu 1879. godine, u tadašnjoj štampi pojavljuje se dopis iz Batajnice koji bez ulepšavanja govori o osnivanju i radu jedne seoske čitaonice – ustanove koja je trebalo da bude stub prosvete, kulture i narodnog okupljanja. Umesto svečanog izveštaja, pred nama je oštar, kritički tekst koji otkriva napetosti između lokalnog stanovništva, vlasti i ideje nacionalnog identiteta, ali i vrlo konkretne probleme u svakodnevnom funkcionisanju ove ustanove.
Ovaj članak je dragoceno svedočanstvo o društvenim prilikama u Batajnici krajem 19. veka: o borbi oko imena i jezika, o uticaju vlasti na kulturne institucije, ali i o raskoraku između ideala prosvete i stvarne prakse. Iako je pisan jezikom svog vremena, poruke koje nosi – o formalnoj kulturi bez suštine, o elitizmu, samovolji i propuštenim šansama – zvuče iznenađujuće savremeno.
U nastavku sledi originalni tekst objavljen u časopisu „Zastava“ 20. marta 1879. godine, prenet u celosti i bez izmena.
„Batajnica, marta 1879. U ovom povećem srpskom selu u Sremu, nalazi se jedan nedavno ustanovljeni prosvetni zavod. — To je čitaonica.
Pre svega navešću nešto o „eposi“ gornje čitaonice. Čim se ustanovila čitaonica odmah se i štatuti pod imenom „srp. bat. čitaonica“ podnesu, na odobrenje. Ova povrati iste natrag s nalogom da se isti podnesu na novo s izostankom imena „srpska“. Mi vatreni Srbi s ovim nezadovoljni predadmo ovu stvar odvetniku, kazavši da ćemo se razići, ako štatuti pod tim imenom ne budu odobreni, počem neznamo razlog zbog čega da se to ime ne odobri, kad su ovejani Srbi stanovnici ovoga mesta. No kud će se šut s rogatim boriti! Dobijemo opet isti nalog.
Jedan od članova predloži da se društvo raziđe, počem tako u predstavci navedosmo inače smo ne „ljudi“ nego „sigračka“ hrv. Vlade. Član isti nije mislio da se društvo za navek raspršti nego samo za neko vreme a iz ubeđenja da će se bar hrv. čitaonica moći uvek uspostaviti. Najveća opozicija tog člana bio je ovdašnji načelink g. Vulko. Imenujem ga samo s tog što je to u Krajini jedna vrlo znamenita ličnost. Samo se njemu treba s molbom obratiti, pa onda ne fali odobrenje i od same visoke vlasti. Poreklom je kao što se iz imena vidi Grk. Dakle „sprski“ i „Srbin“ naravno nije mu baš tako za srce zarastao. On veli ime baš i ne čini ništa samo kad je čitaonica u „stvari“ srpska.
Ovdašnja čitaonica za skoro dve godine svoga postanka tako jo ukrašena, da ako tako još duže ustraje, moći će se sa mnogom varoškom nadticati, jer već i sad ne dolikuje za skromno srp. selo. Novina svega ima 23, osim onih što drži škola i opštinski ured. Od ovih su 5 srpskih, 18 nemačkih i 1 engleski (valjda iz simpatije). Od slika su 5 srpski a 8 nemački. Slika „srpske vođe“ i „porodica Obrenovića“ premeštena je u sobu za zabave a u sobi za čitanje došle su na njihovo mesto dve nemačke slike, koje ne dolikuju ni urednoj kafani, a kamo li jednom prosvetnom zavodu. Dakle germanizam u svemu prevlađuje.
Kao što svaka čitaonica tako i ova ima zadatak da stanovništvo njom steče umne zabave. Ovo dakle koliko je nužno za varoši, zaista je još nužnije za sela naša. Tu bar netreba dokaza. Sad mi dakle ostaje da kažem, uživa li ovde stanovništvo takvu zabavu? To ću mislim najjasnije razložiti ako iznesem tko su joj članovi. Članovi jesu samo najinteligentnije mesne osobe, a dopustiće se da ovo nije stanovništvo ovog mesta. Svi u jednom mestu stalno nahodeći se ljudi bez razlike staleža jesu građani dot. mesta. To se bar za izvesno zna. A što ne plate upisnu svotu i mesečni prinos pa bi bili članovi? U tom grmu leži zec. Kad se dakle umno na niskom stepenu stojeće stanovništvo na taj način neodziva, onda treba bar 10-20 ljudi i besplatno primiti, pa će ovi, uviđajući da se umno od drugih razlikuju i sami priložiti upisnicu i mesečni prinos, šta više i druge na to pozivati. S ovim bi bez sumnje zavod bio više podpomožen neg sad a izvršio bi opet ono, što mu leži u zadatku t.j. da stanovnike umno razvija.
Država sama imala bi od takvog zavoda koristi, a i najudaljeniji Srbin kliknuo bi mu: Evala!
Stavi se nabavljaju ne sedničnim pretresanjem neg samovoljom gorerečenog načelnika. To dakle i što je samo inteligencija članstvo čitaonice, jasan je dokaz, da ova nije ni lokalna značaja, jer samo u svojoj kući može čovek što hoće bez dogovora dobaviti; a čim stupi u zajednicu, obzire se na glas svojih članova te zajednice, te se odredi sednicom, šta se ima činiti. Sad dakle nepreostaje ništa drugo, nego priznati da je ova čitaonica „privatna“, a tu mislim da je izlišno biti „spoljašnjim članom“.
Imam jošt nešto o opštem redu da spomenem, pa da završim. - Novine dolaze ovamo dnevno izmeđ 6-8 sahata iz jutra; a više puta tek posle podne dospu u čitaonicu. Ove zime danju čitaonica nije nikad bila ložena. Noću jeste! Onda se drže večernje zabave za umno razvijanje. - Te su: pijanke, kartanje i igranje fota! - Više puti sedi se tu do neko doba posle ponoći, pa se pijani odatle razilaze; Šta više i neke gospođice su noćnjaci t.j. noćni članovi. - Silan se novac na karte do danas potrošio, i mislim da neću pogrešiti, ako Batajnicu za „prvo selo“ što se tog tiče istaknem.
Nedavno uzajmljeno je 200 for. iz zemunske štedionice. - Šta je s ovim nabavljeno? Jel se koja knjiga kupila? - Nije! Na žalost čitaonica do danas ni 1 novčić na to izdala! Dakle biblioteke nema, a to je pak najnužnije za takavprosvetni zavod! - Lažeš dopisniče, reći će mi koji posetitelj! Ta da, ima i pravo iz neznanja to reći, al kad zna da je biblioteka ovde smeštena tuđa svojina, onda će svoju reč natrag trgnuti. Ista broji većinom nemačka dela. Sprska su u njoj „bele vrane“. - Dakle sad pitam još jednom jeli u stvari srpska, i jeli lokalna čitaonica? Da se čitaonica dovede u red nužna je dakle reformacija! Moje je pak mnjenje da bi pametnije bilo preobratiti je u „kasinu“, tu bar može podneti i pijan izaći; ovako pak služi na blamaž, a kome više nego članovima samim.
