
Priča govori o vremenu posle Drugog svetskog rata, kada su radne akcije predstavljale simbol zajedništva, entuzijazma i obnove zemlje u nekadašnjoj Jugoslaviji. Kroz opis velikih omladinskih akcija, poput izgradnje pruga, puteva i nasipa, ističe se duh solidarnosti i vere u napredak. U fokusu su i lokalne akcije u Batajnici – izgradnja puta do Dunava i biciklističkog nasipa do Banovaca – koje su okupile meštane svih uzrasta.

Ova fotografija, nastala davne 1928/29. godine, prikazuje centar Batajnice kakva je nekada bila — mirna, skladna i ponosna na svoj duh.

Detinjstvo Batajnice pedesetih bilo je jednostavno, puno igre i topline – čuvajmo ta sećanja od zaborava.

Posle rata, u selu Batajnica 1947. godine, mršavi dečak Bane započinje školovanje u novoj osnovnoj školi, dok se među radnim obavezama, bikovima i svakodnevnim brigama sela isprepliću tuge prošlosti i toplina detinjstva.

Batajnica je naselje čije ime vekovima budi znatiželju, a o njegovom poreklu postoje različite teorije – od francuske reči la bataille (bitka), preko mađarskog grofa Bataja, do prvobitnog naziva Blatajnica zbog močvarnog tla. Iako se najčešće prihvata objašnjenje da naziv potiče od francuske reči za bitku, sve verzije zajedno svedoče o bogatoj prošlosti ovog kraja.

Ovo je jedna od priča iz knjige „Škola sa raskršća” autorke Tamare Bokun, u kojoj su sabrana sećanja, događaji i lične sudbine koje su oblikovale prošlost Batajnice. Kroz sudbinu male Katice i njene porodice, autorka dočarava atmosferu ratnih godina, život običnih ljudi i hrabrost batajničkih ilegalaca koji su ostavili dubok trag u istoriji našeg mesta.

Svadbe u Batajnici sedamdesetih bile su spoj tradicije i tadašnje mode – mlade u belim venčanicama, često sa kišobranom kao elegantnim detaljem, a mladoženje u odelima širokih revera. Uz harmoniku, pesmu i kolo, slavilo se u avlijama i domovima, dok je u matičarskom kabinetu nad svadbom budno “gledao” i maršal Tito sa zida.

Generacija iz 1960-ih OŠ "Branko Radičević" u Batajnici. Uspomena na detinjstvo, školu i drugarstva koja su trajala ceo život.

U eri kada školovanje žena nije bilo pravilo, kursevi šivenja bili su put ka znanju, samostalnosti i dostojanstvu.

Dame iz Batajnice, 1941. godine. Njihov stil, osmeh i držanje svedoče o vremenu kad su se lepota i dostojanstvo nosili sa lakoćom.

Juna 1961. godine, aerodrom Batajnica bio je domaćin istorijskog susreta predsednika Jugoslavije Josipa Broza Tita i predsednika Indonezije Ahmeda Sukarna. Ova poseta bila je uvod u formiranje Pokreta nesvrstanih i simbolizovala je sve jače veze među zemljama koje su želele da ostanu van blokovske podele sveta. Srdačan doček, prisustvo Jovanke Broz i politički značaj susreta ostali su zabeleženi kao važan trenutak u diplomatskoj istoriji Jugoslavije.

Samački hotel kod Elektronske industrije krije pravu bogatu istoriju – bio je sedište prve državne kratkotalasne radio-stanice Kraljevine Jugoslavije, otvorene 1936. godine. Odatle se pre Drugog svetskog rata emitovao program širom sveta na 12 jezika, jednom čak i kao odgovor na nacističku propagandu, a kasnije su ga koristili i nacisti kao vojni radio. Danas ovaj objekat skoro neprimećeno stoji, zaboravljen od javnosti, iako je nekada bio tehnološko čudo i simbol borbe za informaciju.

Poljoprivreda je od osnivanja bila osnovna privredna grana Batajnice, a naročito je doživela razvoj kroz dodelu zemljišta vojnim dobrovoljcima i formiranje zadruge krajem 19. veka. Između dva svetska rata razvijaju se i brojni zanati, dok danas najveći potencijal predstavljaju geostrateški položaj uz Dunav, železnica, auto-putevi i potencijalna civilna upotreba aerodroma. Nakon 2000. godine Batajnica beleži privredni rast kroz otvaranje velikog broja malih firmi i uslužnih delatnosti, čemu je doprineo i priliv stanovništva usled ratnih dešavanja.

Batajnica je tokom poslednjih decenija bila domaćin niza manifestacija koje su obogatile društveni i kulturni život ovog mesta. Iako neke od njih danas više nisu aktivne, ostavile su dubok trag u zajednici. Ove manifestacije predstavljale su jedinstvenu priliku da se građani svih generacija – od najmlađih do najstarijih – okupe, druže i učestvuju u sportskim, kulturnim i umetničkim dešavanjima koje su sa puno entuzijazma priređivali upravo sami Batajničani.

Tokom prvih dana NATO bombardovanja 1999. godine, Batajnica i njen vojni aerodrom bili su među ključnim metama. Dok su građani u strahu bežali u podrume, vojno osoblje na aerodromu, poput aviomehaničara Radosava Marinkovića, bilo je spremno i svesno težine situacije. MiG-29 avioni poleteli su neposredno pre nego što su prve bombe pale, a aerodrom je ubrzo postao neupotrebljiv za sletanje. Vojnici su radili pod neprekidnom pretnjom, bez komunikacije, u uslovima potpunog nadzora neprijatelja iz vazduha. Ipak, borbeni duh, profesionalizam i ljudska hrabrost ostali su nepokolebljivi. Priča svedoči o danima kada je srce bilo jače od tehnike, a heroji nisu nosili plašteve, već uniformu i alat u rukama.

Ribiljijada u Batajnici je tradicionalna manifestacija u organizaciji Ribolovačkog društva „Šaran“, gde takmičari pripremaju riblju čorbu, a komisija ocenjuje najbolje kuvare. Svake godine privlači sve veći broj učesnika i posetilaca, koji nakon takmičenja uživaju u degustaciji specijaliteta.

Fijakerijada u Batajnici je tradicionalna manifestacija koju organizuje „Konjički klub Batajnica“, okupljajući učesnike iz celog Srema u takmičenju upravljanja konjskim zapregama. Svake godine privlači sve više posetilaca, a nakon takmičenja sledi svečana proslava u organizaciji domaćina.

Ojkanje, ganga i rera su se očuvali prvenstveno zahvaljujući organizovanim grupama lokalnih entuzijasta koji nastavljaju da prenose veštinu i znanje mlađim generacijama. U Batajnici kao delu južnog Srema, Sremske bećarce čuvaju Sremci od zaborava, a Dalmatinci Ojkaču kojom su obogatili folklor Batajnice.

„Tajna dugovečnosti ovog desetorečnog dvostiha je upravo u njegovoj direktnosti i temama koje su svakodnevica, a predstavljene su na šaljiv način.“ „Dok smo živi i dok će nas biti, bećarluk se mora nastaviti.“

Upoznavanje momaka i devojaka u Sremu obično se dešavalo na svečarima (krsnim slavama), javnim česmama ili mobama, dok su stariji članovi porodice imali zadatak da se raspitaju o potencijalnom bračnom partneru. Svadba se najčešće održavala u jesen, kada ima rakije i vina, a obavezni deo proslave bili su muzika, pesma, bećarci i običaj prikazivanja, gde se glasno objavljivalo šta je ko dobio na poklon uz zdravicu pićem.