Sredinom jula 1994. godine, dok je većina Batajničana računala može li uopšte da priušti letovanje, novinarka Vesna Kovačević zapisala je to leto onakvim kakvo je zaista bilo. Njen tekst objavljen je u listu Ogledalo, broj 7, od 3. jula 1994. godine — i danas ga čitamo kao preciznu, duhovitu i pomalo gorku hroniku jednog batajničkog leta u doba rata, inflacije i Avramovićevog dinara.
U Batajnici još uvek turističke prospekte i programe putovanja ne shvataju kao ponudu njima namenjenu, već ih više čitaju kao literaturu iz oblasti naučne fantastike, naročito one delove u kojima su navedene cene.
Dugu, hladnu zimu smo jedva preživeli. Proleće smo je zato iskoristili da se malo povratimo iz agonije. I tako evo stigosmo do leta. Samo, izgleda suviše brzo za mnoge, jer sad jednostavno ne znaju šta bi sa njim. More je daleko, planine visoko, a kod rođaka u selu se, u većini slučajeva, više ne može. Od jednih nas dele rat i opasnost prolaska kroz „koridor", a od drugih — seoski turizam.
Oni prvi su nas se sigurno uželeli i bili bi srećni da nas vide posle toliko godina, ali mi već duže vreme na veoma preciznoj vagi merimo želje i rizik, i uvek nam ovaj drugi tas prevagne.
Što se tiče rođaka iz bližih krajeva, oni su opet i ovog leta „prebukrani". Jer, pošto smo mi jedva dočekali da iz sela pobegnemo, drugi su ga tek otkrili, pa sad, naši rođaci projom, gibanicom i svežim kajmakom dočekuju neke druge goste „iz grada" kod kojih, ruku na srce, imaju i više koristi nego od nas. Ovi za svoj boravak plaćaju, a rad u polju smatraju rekreacijom, dok smo mi godinama izbegavali i jedno i drugo. Prema tome, što smo mi tražili, to smo dobili.
Bilo kako bilo, sa nostalgijom se sećamo vremena kada se u ovo doba godine obavezno pitalo: „Gde ćete na letovanje", jer se jednostavno podrazumevalo da se negde ide. Pri tome su mogućnosti izbora bile zaista različite. Sada i preformulosano u „Da li ćete?", pitanje za mnoge zvuči neumereno. Istina je da nam je Avramovićev dinar pomogao da „uhvatimo vazduh" i ne potonemo sasvim, ali on je još uvek ipak više Avramovićev nego naš, bar kada su količine u pitanju. Tako da je ono čime većina raspolaže dovoljno tek za održavanje egzistencijalnog minimuma, a putovanje je u tom slučaju luksuz.
Međutim, to i ne treba da nas zabrinjava. Mi i onako ne težimo da budemo društvo „večine", pogotovo ako je ona „slabostojeca". Bogaćenje kao pojava više se ne smatra porokom, pa valjda zato ni načini ne podležu kontroli. Uostalom, bitno je da se postigne cilj, a on je da „cela zajednica postane bogata, tako što će biti puno bogatih pojedinaca". S obzirom da je to dugotrajan proces, ne smemo biti nezadovoljni „dostignućima". Jeste da nam je zajednica sve siromašnija, ali su zato pojedinci sve bogatiji. A brzina kojom su to postigli pravi je primer drugima, naročito mladim naraštajima, kojim putem treba da idu.
Turističke agencije se, logično, i same prilagođavaju opštim promenama u društvu. Tako već ovog leta postoji pravo bogatstvo ponude najrazličitijih, zaista atraktivnih programa putovanja, ali za koje se, isto tako, mora izdvojiti ne manje bogatstvo kućnih „deviznih rezervi". Onda, nije ni čudno što i organizovana putovanja polako postaju privilegije „izabranih". Vrlo ilustrativan je i podatak da se obično najbrže rasprodaju najskuplji aranžmani, a da ostanu oni najjeftiniji.
Verovatno zato što su takvi „ispod časti" ovoj manjinskoj grupi turista, a iznad mogućnosti ostalnom delu stanovništva. Ipak, u celoj situaciji jedna stvar veoma godi našem već dokazanom nacionalnom ponosu. A to je, da cene polupansiona i pansiona u hotelima na crnogorskom primorju, a posebno na Budvanskoj rivijeri, skoro ni malo ne zaostaju iza onih na Kipru, Tunisu ili Palma de Majorki. Ako već na drugim poljima gubimo trku sa svetom, na ovom smo rame uz rame sa njim. Satisfakcija onima koji nigde ne idu može da bude, između ostalog, i to što se ni oni koji se ovog leta zateknu na čuvenoj Slovenskoj plaži sigurno neće osećati „kao kod kuće", jer neće, kao do ovih godina, biti okruženi svim komšijama i poznanicima koji su se i sami, usled opšte „seobe na jug", obreli na istom mestu.
Još je veoma neizvesno šta će se u ovom smislu dešavati sa Batajničanima. Jer, na skoro 50.000 stanovnika našeg mesta postoje samo dve turističke agencije. Ostaje dilema da li je to zbog toga što Batajničani ne vole da im drugi „kroje kapu" kad je odmor u pitanju, ili su potencijalni osnivači ovakvih agencija bili dobro upoznati sa materijalnim prilikama ovdašnjeg stanovništva.
Možda će se nekad odavde i moći da organizuju masovna putovanja na Tajland, Nikoziju ili Singapur, ali „hit" ove sezone su šoping ture do Bugarske i Turske i to u „vlastitom aranžmanu".
Doduše, mudriji Batajničani su se blagovremeno obezbedili, pa su još u „srećna vremena" izgradili kuće na moru. Takvima je ovih dana naglo skočila cena među prijateljima i komšijama, a počeli su naprasno da ih pozdravljaju i oni koji ih do juče nisu ni poznavali. Pred njima je teška dilema: da li da se prave nevešti ili da ipak nekom ustupe ključeve „vikendice".
Onima koji nemaju „ni u levoj ni u desnoj", a ni u komšiluku, još uvek postoji mogućnost da kupe kasetu Đorđa Balaševića i leto provedu slušajući onu staru, utešnu po kojoj „ni Dunav nije loš", bar nam je Lido dovoljno blizu. Banovci u komšiluku, a i batajničko „parče" Dunava može da posluži svrsi, pogotovo ako je svrha samo kupanje i sunčanje, a ne, kako tvrde neki, promena sredine ili ne daj Bože, klime.
Uostalom, niko ne može da nas spreči da maštamo o splavarenju Tarom dok čamcem plovimo Dunavom, niti da krojimo planove za neku „svetliju budućnost". Turističke agencije neka samo malo sačekaju, a mi se ne predajemo tako lako. I dogodine u isto vreme opet će da bude leto, a ako sad počnemo da štedimo ili se prihvatimo bar još dva-tri dodatna posla i mi ćemo moći da putujemo.
Do tada, peškir u ruke pa na Dunav. Usput možemo i da završimo već početu pesmu: „Mog mora nema, al ja živim u nadi da ipak negde srešćemo se još"!
Turističke agencije se izgleda „slabo primaju" u našem kraju. Trenutno postoje samo dve, uz male izglede da ih bude više, bar što se ovog leta tiče. Ipak, jednu od retkih turističkih ponuda od čije se cene automatski ne dobija laka vrtoglavica, nalazimo upravo u Batajnici, u agenciji „Gras". Radi se o desetodnevnom boravku u Atini za prizemnih 250 dinara po osobi, odnosno za 310, kada se iznos plaća u 4 rate.
I ako je i ova suma za mnoge „misaona imenica", ipak pažnju zaslužuje činjenica da su cene izražene u nacionalnoj valuti, i da broj koji se dobija množenjem ovog iznosa sa brojem članova porodice bar još uvek može da se pročita.
