Batajnica je tokom decenija imala svoja mesta okupljanja koja su obeležila generacije mladih. Jedno od njih bio je i klub „Čarli“, prostor u kojem su se krajem sedamdesetih i tokom osamdesetih godina slušali rok koncerti, sklapala prijateljstva i stvarale uspomene koje mnogi i danas pamte. Donosimo vam zanimljiv tekst iz časopisa "Ogledalo Batajnice" iz 1994.godine, koji govori o tom periodu i o mestu koje je ostalo u sećanju mnogih Batajničana.
Da li ste svi zauzeli svoja mesta? Jeste?! Odlično, onda možemo možemo da pokrenemo naš vremeplov.
Godina - 1979. Mesto - centar Batajnice, malog prigradskog naselja u izgradnji, u kojem se sudaraju dva različita uticaja: sa jedne strane tu su meštani, starosedeoci, a sa druge pridošlice iz ostalih krajeva Beograda.
Kako povećanje broja stanovnika i proširenje određenog prostora nosi sa sobom niz zahteva i potreba kojima se mora udovoljiti, tako je batajnička omladina rekla svoje: - Potrebno je mesto gde će se viđati, slušati aktuelnu muziku, razmenjivati iskustva. A grad je daleko i doći do njega znači promeniti dva prevoza... Napokon, neko ko ima sluha i volje, čuo je šesnaestogodišnjake, a i one nešto starije - osnovan je klub nazvan „Čarli” sa odredištem u centru Batajnice nedaleko od O.Š. „Pinki”.
„Čarli”, koji ispočetka radi samo vikendom, uskoro otvara svoja vrata svake večeri sve većem broju posetilaca.
Muzička ponuda je raznovrsna - tu je popularna disco muzika, ali i rock’n roll, hard rock i tek poneki narodnjak (u specijalnim prilikama).
Pomerajući naš vremeplov dalje kroz prvu polovinu 80-tih godina, reći ćemo da deo ulice ispred „Čarlija”, baš kao i njegovo dvorište, hodnici i zidovi pamte mnogo lepih i poneki manje lep događaj. Nekoga će za „Čarli” zauvek vezati prvi poljubac, iščekivanje ili vešti pokušaj da se lažima prikrije prava emocija... Drugi će opet reći da ih je neočekivani šamar, koji su dobili ispred vrata kluba baš u trenutku kada se sa zvučnika začulo: „Ovaj ples dame biraju”, boleo narednih deset dana... Treći će se setiti „mačo” tipova i „bandi” na motorima, koji kao odraz mladalačkog bunta prema tadašnjem političkom imidžu, nisu zaobišli ni Batajnicu, a sve uz pomoć „Čarlija”, koji kao neki savremeni roditelj ima razumevanja za nestašluke svoje dece.
Sluša se Bijelo dugme, Riblja čorba, YU grupa, Smak, a tokom navedenih godina mnoge velike (jugoslovenske) grupe ovde održavaju jako uspešne i posećene koncerte, čak i sami muzičari priznaju da imaju najlepše uspomene baš sa batajničkih nastupa. O izvodžačiama i ostalim oblicima druženja čiji je dom upravo bio „Čarli” moglo bi se pričati, ali kako vreme brzo prolazi tako i naš vremeplov plovi dalje, ka 90-tim godinama. Konačno tu negde će se i naše sentimentalno putovanje približiti svom kraju. Još jednom, u leto 1990. Bajagin veliki koncert i nakon toga skoro ništa. Stvari brzinom svetlosti kreću silaznom putanjom i baš niko ne može zaustaviti kola koja kreću nizbrdo, nošena ratnom lavinom.
1991. godina koja će ostati zapamćena kao godina raspada velike Jugoslavije, velikog stradanja i najave potpunog kraha u svakoj životnoj sferi na „Čarli” je sasvim logično uticala kao i na sve ostalo. Kome je stalo do kulturnih i društvenih aktivnosti u trenutku kada ratni vihor nezaustavljivo ruši sve što mu stoji na putu i ne nosi sa sobom ništa dobro - samo nove strahove i traume? Dolazeći period „obrnutih” vrednosti u okvirima cele nove Jugoslavije širom otvara vrata „ratnim profiterima”, varalicama različitih profila i uopšte, jednom posebnom sloju ljudi čije su kulturne potrebe sasvim male, bolje rečeno, gotovo nepostojeće. Kako u celoj zemlji i u njenom (još uvek) glavnom gradu niču kafići sa (ranije nezamislivom) narodnom muzikom, tako i prostor nekad poznat pod imenom „Čarli” biva pretvoren u kafanu sa klasičnom (narodnom) muzikom i klasičnim sastavom gostiju. Da stvari bude još gora, ekonomska kriza, koja je došla kao najpogodniji aspekt u međuvremenu uvedenih sankcija, učinila je svoju najgoru uslugu onom delu batajničke omladine koji se još ne predaje gore spomenutim „obrnutim vrednostima”.
Naime, svesna bezizlaznosti situacije ova (nažalost sve manja) grupa ljudi je pokušala da u gradu potraži mesto koje će nazvati svojim.
Međutim, „šestica” - jedina veza sa gradom je ukinuta i tu se zapravo priča vraća na svoj početak: Grad je daleko i doći do njega znači promeniti dva prevoza...
I tako dolaze i prolaze ratovi, smenjuju se dani, meseci i godine, dok naš vremeplov i dalje stoji na istom mestu. A kroz njegove prozore možete videti još samo jednu ruševinu koja ostaje kao bolan dokaz da je baš na tom mestu nekad nešto postojalo.
