U časopisu „Ogledalo Batajnice“ iz 1994. godine objavljen je zanimljiv tekst koji govori o promenama kroz koje je Batajnica prolazila tokom druge polovine 20. veka. Autorka Vesna Kovačević opisuje susret starosedelaca i doseljenika, posebno talas doseljavanja ljudi iz Dalmatinske zagore i Like, koji su sa sobom doneli svoje navike, običaje i temperament.
Tekst je zanimljiv i kao svedočanstvo jednog vremena – ne samo zbog događaja koje opisuje, već i zbog načina na koji su tadašnji stanovnici posmatrali razvoj Batajnice, njen odnos prema Zemunu i Beogradu, kao i očekivanja koja su imali od budućnosti mesta.
U nastavku prenosimo ovaj tekst u celini, kao zanimljiv pogled na Batajnicu iz ugla devedesetih godina.
U sudaru različitih mentaliteta i stilova života, prenoseći jedni drugima svoje običaje, starosedeoci i doseljenici su vremenom Batajnici dali novi izgled.
Batajnica se prvi put u svojoj istoriji spominje kao selo Zemunske nahije. Dok je u prošlosti bila selo slobodnih seljaka i grnčara, danas su njeni stanovnici, istina slobodni, grnčara nema, a i seljaka je sve manje.
Batajnica. Za neupućene samo jedno od tipičnih mesta jugoistočnog Srema. Za one koji žive u njoj (ili u neposrednoj blizini) jedna je i jedinstvena u svojoj posebnosti.
Prvi put se pominje sredinom XVI veka kao selo Zemunske nahije. Tri veka je strpljivo čekala da Zemun postane grad da bi i nju unapredili u prigradsko naselje. Izgleda da će bar još toliko čekati pa da vidi neku veću korist od tog unapređenja. Ili je korist već u izmenjenoj profesionalnoj strukturi stanovništva.
A ona je očigledna: Dok je npr. 1746. god. Batajnica bila naselje isključivo slobodnih seljaka i grnčara, danas su njeni stanovnici istina slobodni ali grnčara među njima nema, a i seljaci kao vrsta naglo izumiru (bar što se tiče onih koji se bave zemljoradnjom i stočarstvom). Ali zato postoji obilje svih drugih branši i zanimanja.
U životu mesta prekretnicu predstavljaju kasne pedesete. Do tada sremačko selo naseljeno Sremcima, Batajnica postaje sremačko selo nastanjeno pretežno Dalmatincima. Sremcima je i ranije sve bilo ravno do Sinjeg mora, sada su im ga nove komšije samo učinile bližim, jer doseljenici su sa sobom doneli navike i običaje svog kraja.
Neke od njih, kao što je gradnja kuća od tvrdog materijala, lako su prihvatili i starosedeoci. Druge su, pak, marljivi sremački paori (naviknuti na red i rad) teže razumeli. Dalmatinci su iz starog kraja najduže zadržali običaj sedenja i druženja uz čašicu. Istina, konoba u ravnom Sremu nije bilo, ali su svrsi mogle poslužiti i zatečene kafane. A kad se učinilo da i njih ima malo – otvorene su nove. Kakvo je to mesto ako nema bar dve kafane po glavi stanovnika? Pogotovo ako je glava dalmatinska pa navikao na dobro vino i pesmu!?
U sudaru različitih mentaliteta i stilova života, prenoseći jedni drugima svoje običaje, znanja i umeća, izgrađivali su starosedeoci i doseljenici svoj zajednički način življenja.
Dugo su Sremci pokušavali da utiču na nove komšije, sve onako ravničarski: polako i na tenane, a Dalmatinci opet, da na svoj gorštački način, prevaspitaju zatečene meštane. Ali su i jedni i drugi najčešće odustajali od takvih nastojanja i pribegavali onoj narodnoj: „Ako ne možeš da ga pobediš, ti mu se pridruži.“
Tako su se Dalmatinci, izlazeći iz kafane, iako vični hodanju po kršu i vrletima, sve češće saplitali o ravnu sremačku zemlju, dok su se opet, Sremci uvežbali u penjanju na kafanske stolove i pevanju „u klapama“.
Sve u svemu, ovakav spoj je funkcionisao savršeno, zahvaljujući prilagodljivosti jednih, njihovom temperamentu i uvek dobrom raspoloženju i toleranciji i miroljubivosti drugih. A iz tog spoja je iznikla nova generacija Batajničana, ljudi različitih korena ali istih želja i ciljeva: da se stvori takva sredina u kojoj će im život biti bolji, lepši, pristupačniji. Generacija, sklonija suštini nego formi, kojoj nije bilo dovoljno samo to da Batajnica 1972. godine i zvanično postane sastavni deo Zemuna, odnosno Beograda. Šta vredi što su stanovnici „građani“ kada su im ulice i dalje mračne i blatnjave, autobus se pojavljuje ređe od Halejeve komete, a kompletan telefonski imenik se može naučiti napamet za nekoliko minuta.
Najviše nade (da će se nešto na tom planu poboljšati) „građani sela Batajnice“ su polagali u najavljeni proces urbanizacije.
I konačno, osamdesetih godina, brujanju mirnodopskih čeličnih ptica naše „sjajne JNA“ (sa obližnjeg aerodroma) priključilo se brektanje, tandrkanje i škripa bagera, kamiona i buldožera još „sjajnih“ građevinskih preduzeća, počinjući tako ubrzanu urbanizaciju.
A, tamo negde ispred „Ekonomije I“, na završetak njihovih radova nestrpljivo su čekali, sa kamionima punih novih stvari, koferima i saksijama sa cvećem u rukama, novi stanovnici, psujući istovremeno u sebi razne stambene komisije svojih firmi koje su im dodelile stanove na ceo sat peške od njihovog voljenog grada.
Stajali su očiju uprtih u svoje nove domove, a žalili za nekim, makar i manjim stanom u krugu „dvojke“ i na epitet „Beograđani“, koje im je preostajalo – negde odmah iza zemun-poljske raskrsnice.
A Batajnicani su ih očekivali verujući da će novi sugrađani svoje snage, uticaje i autoritet uložiti u prosperitet mesta, unapred im prepuštajući da budu „krem“ buduće zajednice.
Međutim, više gledajući iza nego ispred sebe pridošlice kao da nisu shvatale poruku zatečenih meštana. Duhom u gradu, a samo telom u novom stanu, činili su sve da samo što pre stignu do Beograda umesto da Beograd dovedu u Batajnicu.
Kako se pomiriti sa tim da zemljacima iz urbanih krajeva pomenu neko tamo mesto u kome stanuju a da ovi za njega nikada nisu čuli.
Izvinite, mi smo mislili da ste vi iz Beograda...
Ma da, mi u Batajnici samo prespavamo, a u Beogradu smo ceo dan!
Nije nego.
U istu svrhu je „izmišljena“ i direktna veza sa gradom, čuvena 706-ica, i uvedena savremena telefonska centrala. Do duše, od toga su svi imali koristi.
Ali je zato, ili nasuprot tome, Batajnica rascepkana na četiri mesne zajednice. Poslednja od njih je u duhu socijalističkog vremena, dobila naziv „Crveni barjak“. Kako se svojim izgledom, strukturom stanovništva i imenom bitno razlikovala od preostale tri, „seoske“ mesne zajednice, sticao se utisak da bi, kad bi joj se još samo montirali točkovi, odvojila put grada.
Tadašnji relativno visok standard je donekle omogućavao i objašnjavao ovakav način razmišljanja i nastojanja. Mada je dalekovidljivim mogao ličiti i na logiku: „A posle nas potop“.
Propuštene su mnogobrojne prilike da se finansijski tokovi opštinskog centra skrenu na ovu stranu i da se izgradnjom doma kulture, sportskog centra i ostalih korisnih objekata postigne bolji kvalitet života.
Samo, bumerang se uvek vraća onom ko ga baci.
Njihova mala deca su u međuvremenu porasla, pa i u školu krenula. Neopreznim roditeljima je promaklo da im posle škole ostaje dovoljno vremena da se druže sa prijateljima iz svih krajeva Batajnice i da zajedno sa njima ovo mesto jugoistočnog Srema počinju da doživljavaju kao svoj zavičaj. Priče o nekadašnjem životu u Zemunu, na Karaburmi ili Severnom bulevaru ne znače im ništa više od evociranja uspomena roditelja u ranim četrdesetim. Tako, zaokupljeni tokom za Beogradom, nisu ni primetili da su podigli nove, mlade Batajničane koji su želeli pun život i to odmah i baš tu. Šta briga njihovu decu što su im roditelji emotivno vezani za poslastičarnicu ili kafić preko puta nekog studenjaka. Oni hoće svoje, tu, odmah iza zgrade, da kad otprate devojčicu još mogu stići odigrati bar jednu igru na fliperima pre večere. Hoće svoje košarkaške terene i mesta za izlaske bez straha da neće stići na poslednji autobus. Vole oni i Zemun i Beograd, samo hoće da u Batajnici ne samo stanuju nego i žive.
Ruku na srce, želeli bi to danas sigurno i njihovi roditelji. Samo, nemaju gde.
Kriza, pad standarda, loš prevoz i gužva u njemu učinili su grad daljim nego što je ikad bio i suočili ih sa Batajnicom takvom kakva jeste.
Ipak, ako odluče da nešto porade na tom planu strpljivi meštani ih još uvek čekaju, spremni da, u ime zajedničkog cilja zaborave izneverene nade i očekivanja.
